Kristina Jozić - Čija je ovo čaša?

Jarun, 03.02.25. - 07.02.25.

Kristina je svojom izložbom Čija je ovo čaša? na Jarunu nasmijala brojne posjetitelje svojom duhovitošću na slikama, ali i instalacijama koje su se nalazile po čitavoj garaži.

Svima se dogodilo da nakon burne noći s prijateljima, nered koji ostaje treba i pospremiti. Ljepljive mrlje na stolu, čaša s nepoznatom tekućinom, limenka piva prepuna čikova, ostaci kebaba skoreni na tepihu - sve su to dijelovi kaosa koji nastaju kao posljedica tuluma. Često, još sneni, krenemo manično spremati bez da zastanemo i razmislimo zašto je ta mrlja uopće tamo, tko je miješao pića i stvorio tu bizarnu tekućinu ili kakav to oblik opušci tvore u pepeljari? A opet, kad o tome promislimo i konzultiramo se s drugima, izgleda kao da svatko ima svoju verziju iste večeri.
Rad Kristine Jozić tematizira posljedice takvih druženja i zabava – bile one fizičke poput mrlja ili psihičke poput naših sjećanja. Koliko se događaji kojih se prisjećamo od noći ranije podudaraju s tuđom perspektivom, a koliko se naša kolektivna sjećanja uistinu podudaraju s realnošću? Cjelokupni rad umjetnice je na razmeđi između dokumentarističkog i apsurdnog - s jedne strane njime bilježi stvarne događaje, a s druge strane ih prikazuje kroz grotesku. Stolovi na kojima vlada kaos, uzorak kvadratića koji ispunjava zidove s autoričinim slikama te ogromne cigarete pretvaraju prostor u subjektivno sjećanje. Ovi predmeti nisu samo rekviziti, već nositelji sjećanja – svaka boca, svaki čik svjedoči o nekoj priči, nekom razgovoru ili iskrivljenoj uspomeni. U kombinaciji sa slikama stvara se prostor u kojem se stvarnost i subjektivna perspektiva neprestano preklapaju. Slike, na većini kojih su autoportreti, otvaraju pitanje osobne prisutnosti unutar tih događaja. Otvorenje ove izložbe je jedan takav društveni događaj, stoga u sklopu njega posjetitelji imaju mogućnost sudjelovanja u nadograđivanju izloženog rada. Tako će ostaviti vlastiti trag, kroz dodavanje elemenata na postojeća djela, te sudjelovati u stvaranju nove uspomene. Na kraju, metež koji se stvara u prostoru nije samo fizički – on postaje uspomena, mutna i nedokučiva poput prisjećanja nakon partyja.