Tiana Pozaić - Portretičak za sobičak

Vrbik, 05.05.25. - 09.05.025.

Na izložbi Portretičak za sobičak održanoj na zagrebačkom Vrbiku, Tiana je drugačije pristupila formi portreta zaintrigiravši sve prisutne svojom posvečenošću detaljima.

Kako doživljavamo ljude kada ih ne vidimo izravno, već ih upoznajemo kroz njihove predmete? Kada nam nisu pred očima, ali vidimo prostor u kojem su živjeli, predmete koje su koristili, detalje koje su birali, nered koji su ostavili. Sve to postaje materijal za zaključivanje o njihovim navikama, ukusima i svakodnevici.
Upravo tim pitanjem bavi se Tiana Pozaić kroz seriju pažljivo izrađenih diorama – minijaturnih kopija stvarnog svijeta koje nalikuju ozbiljnoj verziji kućici za lutke. Ovdje ne susrećemo ljude, već ono što ih okružuje: papirići, šalice, namještaj, komadi odjeće - sitnice koje naizgled ne govore mnogo, ali potiču maštu. No, svaki detalj poziva na tumačenje. Promatrač tako preuzima aktivnu ulogu, pokušavajući zamisliti karakter, emocije i rutinu “nevidljivog” stanara. Umjetnica s razlogom bira medij kiparske minijature. Promatrač se mora nagnuti, približiti, gotovo fizički ući u prostor diorame. Gledajući izbliza i odozgo, poput djeteta nad kućicom za lutke, pažljivo proučava svaki detalj i nesvjesno stvara predrasude: tko bi ovdje mogao živjeti? Što nam sve o njemu govori ovaj sobičak? Skulpturalni medij omogućuje da predmeti uz vizualni aspekt imaju i taktilnu prisutnost. Njihovo umanjenje u Barbie omjeru (1:6) stvara osjećaj zadiranja u nečiju intimu. Kao da gledamo tuđi život kroz ključanicu, smanjen i sveden na fragmente, ali ipak dovoljno stvaran da nas zaintrigira.
Diorame Tiane Pozaić ne nude gotove narative, već prostor za zamišljanje. Baš kao u dječjoj igri s lutkama, gdje svaki predmet može postati početak priče, ovdje promatrač u ponuđene predmete upisuje vlastite interpretacije. Riječ je o malom kazalištu svakodnevice, u kojem promatrač postaje i publika i redatelj – slobodan da iz sobička stvori vlastitu viziju tuđeg života.